Promatram rijeku, sutljivih ljudi
guzva u gradu, da covjek poludi
toliko sudbina, kraj mene prolazi
a nikog da pita me, kako si
I krenem precicom, sto davno je poznam
u nekom klincu, sebe prepoznam
s torbom u ruci, pod krosnjom topole
u malom parku, kraj moje skole

I prvo sto vidim, ko covjek da sanja
skola mi izgleda, nekako manja
ulazim u svoj razred i gledam
pa zar nas je stalo tu svih 37
A onda kroz maglu izviru lica
vedrih djecaka i djevojcica
i jedne oci zbog kojih sam bdio
gotovo da sam ih zaboravio
Ref.
E moj gospodine, prolaze godine
ne znas ni kako, ne znas ni kada
covjek o tome niti ne misli
a mi smo sebi, uglavnom isti
Nizu se slike ko na ekranu
plesnjaci u srednjoj, tulumi u stanu
clasni komentari, s deckima u kinu
iskustvo prve ljubavi, na brzinu
I ne vjeruj starijem kad reci ti zna
e da imam tvoje godine ja
a ovu pamet jer nema cuda
mladost je mladost i mora biti luda
Ref.
E moj gospodine, prolaze godine
djetinjstvo kao da, bilo je juce
gledamo kako, rastu klinci
a mi smo sebi uglavnom isti
Ref.