Padaju lazi dok tonem u san
i sam se sebi pravdam kako dobar je dan
sto nestaje u sjeni koju baca grad
nije to lako vjecno lud i mlad
U hladnome znoju ide sat po sat
iz cipela svojih ne moze se van
priznajem tko sam, bit ce lakse znam
jaci no prije spremno prihvacam da ne

Tu nema utjehe
tu nema nikog tko sad moze
u oci gledat me
Ref.
I dizem casu u nebo za sebe
za korak koji ne posustaje
i nije lako prezivjeti tu ne
nekom sutra, meni sjecanje
Prokletstvo asfalta prozdire me znam
miris vrucine, krv, znoj i rad
pocetak je novi, a isti je kraj
svakoga dana opet prihvacam da ne
Ref.