Slike mi dodju pred oci
pa ne mogu da odolim
da napisem par rijeci
al ne zato sto volim
da pisem o tome
vec se rime same slazu

Sjecanja me tjeraju
jer hoce nesto da kazu
a ja ih pustim
ono hajde, reko neka
Memorije nadolaze
ko poslije kise
rijeka ovaj zivot je ko ona
casa iz koje se pije
Casa koja se stalno puni
i samo jednom prelije
ja je praznim ovim putem
jer strah me je toga
strah me je tih preliva
ko sto se bojim Boga
Bojim se da me emocije
ne preplave, pa da me
ove noci besane
samo nestane
Ne zelim da me poplava
tako lako odnese
kise padaju kao nikad
ovo je luda jesen
U meni se casa puni
ko da je drzim ispod cesme
znam da ne smjem
al se sjetih one pjesme
Bili smo bliski
ko mrznja i ljubav
ko radost i tuga
il dva najbolja druga
Bili smo raja kakvu
covjek samo pozeli
zajedno pili i jeli
zajedno se veselili
Sve smo dijelili
pa cak i neke sitnice
jer bili smo isti
svi redom izbjeglice
Bili smo ptice
koje nemaju svoje gnijezdno
sudbina nas spojila
sve na jedno mjesto
Skupljali se cesto
da bi uz zvuke gitare
sjetili se neke dobre pjesme stare
iz vremena kad smo svi imali
miran san
Valjda smo mastali
da ce ponovo doci taj dan
imali smo nasu pjesmu
a znam i zasto
Jer svako od nas bi se
u njoj pravo naso
pa s dignutom flasom
u kojoj smo trazili spas
pjevali tu pjesmu i to svi u glas
Ko da smo znali da se blizi kraj svemu
ko da smo slutili pjevali smo tu pjesmu
na svakom nasem skupu
na svakom derneku
Na svakom rastanku
jer jedni su isli za Ameriku
drugi se vracali u Bosnu
ostalo nas je par
ali smo jos uvjek pjevali istu stvar
Al nije bilo isto
i ne onako cesto
falio je onaj duh koji je
odjednom nesto
Skupljali se ponekad da se sjeti i zalije
kad bismo dobili razglednicu
iz Australije il kad bismo culi
o staroj raji neke vijesti
mastali o tome da cemo se
nekad sresti
Onda je doso dan kad sam ja morao ici
nervozno sam cekao
hoce li neko stici da mene isprati
da mu s prozora masem
al nije bilo nikog da se sjeti
pjesme nase