Dok usamljen lutam
duz obale rijeke
mjeseceve zrake
vode me kroz mrak
U travi, k'o svijeca
tad zablista zena
u zuboru rijeke
zacu se plac

Lice joj njeno
lopoc, cvijet bijeli
a uzdasi noci
njezin glas
Sapatom vjetra
prozivala je nekog
da u krilu njenom
odsniva san
U nesvjesnoj zelji
da osjetim zenu
ispruzih ruku
al' vec ne bje nje
I sve sto osta
od lopoc - cvijet zene
tek je latice neke
na crnoj vodi trag