Ja vise nisam u stanju pisati pjesme tebi
gluha sam od tutnjava granata
usi su mi nijeme
ruka mi se saplice o rijeci
Da li cu ikada vise moci pisati tebi
onako kao sto sam nekad znala
tiho uvece sjesi i zaklopit vijedje
zamisljajuci te tu pokraj sebe

Kako suskas gitarom
i ispijas kratke gutljaje vina
dok ti ja govorim stihove iz glave
zbrkane i pune cuda
Hocemo li ikada vise
moci zivjeti s onoliko dostojanstva
kao sto smo znali nekada
u pastelna praskozorja
ljubeci zivot svim porocima
i svetostima duse
Tako je cudno misliti na zivot
u ovom trenutku
kada smrt plese iznad nas
svoj drhtavi balet
Misliti na onaj zivot
iz americkih soap opera
ili na socijalisticku burlesku
blagostanja i jednakosti
Misliti na nasu ljubav to je svetogrdje
u ovom trenutku kada umiru
djevojcice sanjajuci trnoruzicu
a ja bas to cinim veceras vjesajuci
pjesme o zidove umjesto zajednickih slika
Osjecam se razvratnom
jer pomisljam na ljubav
dok ljudi sa najlon vrecicama
napustaju svoje domove
noseci prevelike terete na srcima
Da li cu ikada vise moci pisati tebi
hocemo li ikada vise
moci zivjeti s onoliko dostojanstva
kao sto smo znali nekada
U pastelno praskozorje
vracajucei se sa nocnog putovanja
ljubeci zivot svim porocima
i svetostima duse